Tradicija, vjera i zajedničtvo: pasionski program u Hrvatskoj misiji Željezno

U srcu korizmenoga vrimena, kada se vjerniki pripravljaju na najveći kršćanski svetak, Vazam, je naša Hrvatska misija u Željeznu doživila poseban, duhovno bogat hipac. U goste nam je došla osebita grupa iz domovine – kotrigi Narodnoga otvorenoga učilišća iz Imotskoga, ki su u Austriju doprimili dio hrvatskoga kulturnoga i duhovnoga jerbinstva svoje krajine, ko je UNESCO-om zaštićeno kot nematerijalno kulturno jerbinstvo.

Nedilju, 16. marca 2025., jur za vrime redovne svete maše ćutila se je snaga i lipota tradicije, ar su naši gosti svojim jačenjem oblikovali bogoslužje i dali mu poseban pečat. Glasi, ispunjeni vjerom i emocijami, peljali su nas kroz mašna štenja, molitve i jačke, pripravljajući naša srca za ono, ča je potom došlo. Po sv. maši je bio poseban pasionski program s posebnim naglaskom na kantanje – stari glazbeni fenomen jačenja “Gospinoga plača” – a glumci su izvodili ulomke iz dramskoga prikaza „Muka Gospodina našega Jezuša Kristuša“, dočaravši poslidnje hipce Jezuševoga žitka. Ovo jedinstveno jačenje ne ostavlja ravnodušnim nikoga, ki je doživi. I zaistinu bilo je gotovo nemoguće, ne ćutiti snagu tih glasov, riči, ke prodiru u dušu i prizivaju kipe Jezuševoga aldova, ali i naše vlastite vjere i pripadnosti.

Za nas vjernike hrvatskoga roda je ov dogodjaj imao posebno značenje. Bio je to hipac, u kom smo ćutili domovinu u malom – ne nek kroz jačku, nego i kroz ćut povezanosti, tradicije i zajedničtva. Kantanje nije bilo samo umjetnički doživljaj, nego i duhovna obnova, spomen na korene, iz kih črpimo snagu. Zato smo posebno zahvalni Željezanskoj biškupiji, ka se već od 6 desetljeć nesebično skrbi za vjernike hrvatskih korenov, omogućujući im, da očuvaju svoju vjeru, jezik, kulturu i identitet.

Svakako, ovakov dogodjaj ne bi bio moguć prez vridnih ruk naše fare – muži, žen, suradnikov i suradnic, ki neumorno djelaju, da bi zajednica živila u vjeri i ljubavi. Njim dugujemo iskrenu zahvalnost – za svaki posmih, svaku pomoć, svaki trud uložen u organizaciju ovako posebnoga dana. Našemu farniku p. Božidaru Blaževiću OFM, ki s velikom ljubavlju pelja svoju zajednicu, velika hvala.

Ali ovo kantanje i pasionska predstava nas spominja i na nešto još diblje – na Kristušev put, ki nije bio lagak, ali je bio put ljubavi, predanja i pobjede nad škurinom. Njegova muka govori nam, da muka nije kraj priče, da križ nije poslidnja rič, da po noći dojde opet dan, a po smrti - goristanje. I mi smo danas konfrontirani s vlašćimi križi – strahi, nesigurnosti, skušavanji. Ali Jezuš nam u tom daje snagu. On je prošao kroz škurinu, da bi mi mogli hoditi u svitlu. Zato neka nam Njegove riči budu uporišće:

„Na svitu ćete imati stisku, ali ufajte se – ja sam nadvladao svit!” (Iv 16,33)

Ov posebni pasionski program nije bio samo opominjanje na Kristuševu muku – bilo je to batrenje, da nikada ne izgubimo ufanje, da vjerujemo, da svaka naša Golgota pelja prema Vazmu.

Slika: mag. theol. Martina Mihaljević