Ušli smo u korizmeni čas, put vraćanja Bogu. Da se ni bi izgubili i zabludili na tom putu, tribamo stati pred Jezušev križ. A prez križa nije kršćanstva. Prez žrtve nije vjere. Zato je biti kršćan teško, naporno, ar traži cjelovitost, a ne polovičnost.
Onde kade je žrtva, onde je blagoslov. Žrtva je predanje, a to je život. Dati se drugomu u potpunosti prez prigovaranja je put Kristuša i vjere. Izgarati u žrtvi ljubavi to je blaženstvo života vječnoga. Zač dojdu ljudi u krizu hištva? Ar nije žrtve. Zač je sve manje vjernikov u crikvi? Ar nije žrtve. Zač nam je sv. maša preduga? Ar se je izgubio smisao žrtve. Onde kade nije žrtve, nije života, nije Kristuša. Samo nam je na pameti ljudsko, a ne Božje.
 

Da bi se Jezuša naslijedovalo, nije dovoljan vjerski zanos i ugodne emocije, potribno je realno životno opredjeljenje, predanje. Potribno je dubinski se prominiti, odreći se staroga zloga, lažljivoga človika. Dokle ne umre stari človik, ne more se roditi novi. Kroz prihvaćanje muke započinje preporodjenje.
Ljudi ki su prošli kroz muku, imaju veliko iskustvo i spoznaju, koliko se človik minja. I oni su nova sol zemlje i svitlo svita, ki svojim nenametljivim svidočanstvom jasno i glasno svidoču Jezuša Kristuša. Ništ tako jako ne minja človika kot iskustvo križa.
Danas sve svoje životne poteškoće stavimo pred Boga, da nas on preporadja u nove ljude vjere. Ki znaju, komu vjeruju i sa svetim Pavlom danas krenimo u svidočanstvo ljubavi.

“Opominjamvas, braća, po milosrdnosti Božjoj, da prikažete tijela svoja kot živ, svet, i Bogu povoljan aldov. Ovako neka bude vaša Božja služba razumna. Ne privikujte se ovomu svitu, nego se preminite obnovom svojega mišljenja, da izvidite, ča je volja Božja: ča je dobro, povoljno i savršeno.”