Dvorana s ljudi, svi nosu kabele i aparate kot pri pregledanju mozga na glavi, iskre nad glavami, bliskajuće strijele: Je ovo moderna slika o Duhi? Ovde se Duh pokazuje kot superkompjutor, ki stavlja ljude u napetost, kot umjetna inteligencija, kot sistem, ki redi i upravlja kot se čini sve na dobro. Moremo si ovako predstaviti Duha Svetoga, kot iskru ka važiglje i ishadja od jedne centralne jedinice i cjeline, izmišljene i planirane od človika, ali človiku i oduzete i nedostupive?
 

Istina je, kompjutori danas znaju mnogo svega bolje od ljudi, oni znaju velike množine podatkov u najkraćem vrimenu predjelati, oni se znaju bolje igrati šah nego zvećega ljudi, oni znaju djela čuda preciznije izvršiti nego najbolji stručnjaki, oni znaju p(r)oračunati budućnost - ukoliko se ona uopće more p(r)oračunati. Ali ipak, kako je jednoč rekao Pablo Picasso: Kompjutori su nekorisni, oni znaju dati samo odgovore.
Ovi odgovori ostaju uvijek u horicontu človičjega mišljenja. Oni ostaju u logiki, u koj su ovi super-stroji programirani. Suprotivno postavlja Duh pitanje o najdiblji uzroki i temelji žitka. Uzato je on još i sposobnost i mogućnost, ostvariti žitak u svitlu predstavljanja i predočivanja toga, ča je človik i ča bi mogao biti. Tim se proširuje perspektiva, Duh pelja človika dalje od sebe i mu daje orijentaciju u času, ki je dostkrat obraćen u krivi smjer i prema krivim ciljem.
 

Policajac zustavi na autoputu človika, ki se vozi u pogrišnom smjeru, na krivoj strani auto-ceste. Na optužbu policajca, da se on vozi u pogrišni smjer, odgovori vozač: “Ča ovde znači pogrišni smjer? Vi uopće neznate, kamo ja kanim! To zna moj navigajcijski sistem.” Smjer, ki je stavljen i upisan u stroje, dakle ne mora uvijek kazati prikladan smjer. A prepisana uputa djelovanja ne mora uvijek biti prava.
 

Krava nekoga seljaka je betežna. Pun skrbi pita svojega susjeda: “Ča si ti dao tvojoj kravi onda, kada je bila tako jako betežna?” “Salmijakovu otopinu”, bio je kratki i jasni odgovor. Kot rečeno, je i učinjeno. Tajedan dan kasnije pohodi seljak opet svojega susjeda i mu veli predbacivajući: “Moja krava je crknula!” Nato ta drugi: “I moja ončas!”
 

Duh pelja ljude van dalje od toga, ča je upisano ili ča se more upisati. Duh pokazuje u pitanju jednu referentnu točku, ka pelja ljude kot i apoštole van u cjelinu i je ne ostavlja u neki dijeli i kusići pri sebi. Dajmo se kriknuti van!

slika: Depositphotos