U fari sv. Andrije u Bakru razgovarala sam se sa svećenikom i književnikom Djurom Zrakićem. Ov svećenik dibokoga pastoralnoga iskustva i s uvidom u stvarnost obiteljskih, kako on to sam rado veli, paradoksov, govorio mi je o mnogi složenosti, ke pratu vjernički život. Pokazao mi je, kako ljudske želje za vlastitim ostvarenjem čuda puti kolidiraju, sudaru se s Božjom voljom, ali Božja milosrdnost pronajde put do ljudskoga srca, ukoliko ono ostane otvoreno. Javnost je prvi put upoznata s njegovim djelom 1971. ljeta, kada je objavio knjigu „Svi me vole, samo tata ne“, u koj piše o sudbini dičaka Ivana, čiji život je odredilo očevo napušćanje u mladi ljeti i skrb za betežnu majku, ali jednako tako obdarilo izdržljivošću, ljubavlju i smislom za prijateljstvo. Od onda je napisao još tri autorska djela: „Ljubav sudski podijeljena“, „Tragovi (ne)ljubavi“ i „Živi među mrtvima“. Na vrijedi se pripravlja izdati još jednu knjigu, a pred tim pripravno mi je odgovorio na pitanja o svećeničkom pozivu, literarnom stvaranju i človikoljublju.

Vaše djelo poznato je javnosti jur nekolika desetljeća, još od objave romana „Svi me vole, samo tata ne“, ali morete li se ipak štiteljstvu na kratki predstaviti?

Rodjen sam u Zasavici kod Bosanskoga Šamca, na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Govor je o zanimljivom području, kade ste mogli birati, kade ćete se školovati, u Bosanskom Šamcu ili u Hrvatskom Šamcu. U našem selu su odlučili, ulagati u školovanje dice, peljani mišlju, da je najbolja investicija znanje. Iz takovoga jednoga okruženja, kade sam imao priliku sastajati se s ljudi s različitimi mišljenji, a takovo razmišljanje se je preneslo, kada sam prošao na školovanje u Dubrovnik. Onde sam maturirao 1964., a zaredjen sam 1970. ljeta. Po osmi ljeti djelovanja kot svećenik u Sarajevu završio sam u Nimškoj študij pedagoške psihologije. Potom došao sam u Zagreb, kade sam djelao u mediji, osvidočen da biti neinformiran je socijalni grih. S paterom Mataušićem osnovali smo Društvo hrvatskih katoličanskih novinarov, ko danas ima 150 kotrigov. Od 2010. ljeta sam umirovljen, kada sam se vratio u Berlinu.
 

Vi ste i pisac i svećenik. Kako ste prepoznali svoju ljubav prema pisanju?

Jur u osnovnoj školi su moje sastave hvalili učitelji. Onde sam zadobio povjerenje u svoje stvaranje. To se je nastavilo kroz gimnazijske dane, do 1970., kada sam izdao prvu knjigu „Svi me vole, samo tata ne“. Imate književnost, ka ima lipotu riči, a imate i književnost, ka u sebi nosi jaku poruku. Ovu moju knjigu prepoznao je Vjenceslav Libotić i zahvalan sam franjevačkoj provinciji u Splitu, ka je moju knjigu učinila poznatom. Ona ima jaku poruku za obične ljude, ki želju djelo, u kom se moru prepoznati. Pisana je jednostavno, tako da ju svi moru razumiti, a broj nje primjerkov do sada govori o nje čitanosti.
 

Moremo li o pisanju govoriti kot „pozivu unutar poziva“ za vas, ki ste svećenik?

Moremo, ar svojemu pozivu nahadjamo jednu ravnotežu. Neki se more unutar svojega poziva baviti glazbom, neki pisanjem, ali još i u današnjoj digitalnoj dobi, pisana rič će svenek imati moć. To se nekako dobro uklapa i ako ste primarno imali odredjen poziv, ar imate prispodobu, kade odmarate dušu. Morete se baviti paralelno i znanstvenim istraživanjem. Mi mnogo toga o stvaralačtvu i sposobnosti naše duše još ne znamo. Moju prvu knjigu prema naslovu prepoznaju mnogi, ali za mene ne znaju, ar ja nisam važan, nego poruka ku knjiga ima. U našem pastoralnom djelu važno je, da se trsimo pomoći človiku, a ne istaknuti sebe.
 

Roman „Svi me vole, samo tata ne“, moremo gledati „Bildungsromanom“ odnosno porukom unutarnjemu stanju likov. Ča vas je inspiriralo, da napišete takov roman?

U tom romanu je sve biografski, liki su meni poznati samo su imena prominjena. Dičak Perica, ki promatra život glavnoga lika, Ivana, moje je iskustvo jedne obitelji iz mojega ditinstva. I danas poznajem, kako su se životi likov odvili. Zbog egoizma oca iz romana, ki je najprije napustio sina, a kasnije ga opet prihvatio, nudi se poruka, kako nikada nije kasno, početi ispočetka. Ako osluškujete ljude, osluškujete sebe. Kot študenat prošao sam u Korint, kade sam vidio na stupu natpis riči apoštola Pavla, ljubav nikada ne prestaje. Ona daje smisao ljudskomu životu. To je svist davanja prez svisti primanja. Dica su treća dimenzija ljubavi, to je Božja zamisao.
 

Kakove su za dicu posljedice odsutnih/nenazočnih roditeljev?

Posljedice su velike, ar su dica biološki upućena i na oca i na majku. Ženi je Bog dao veliku izdržljivost i majčinstvo, ko je povezano s mnogim odricanjem. Medjutim biološku i psihološku sigurnost ditetu daje otac. Obadva su ditetu jako važni. Majka more zaminiti i oca u nečijem iskustvu, ali otac ne more zaminiti majku. Dite s gizdavošću ističe, da ima i oca i majku. Do vrimena, kada sazrejamo i osamostalimo se, ta je harmonija ditetu važna. Ali kada se osamostalimo, raste svist, da pripadamo sebi. Roditelji moraju doživiti prirodan rastanak od dice, da bi ona, u konačnici, mogla ostvariti sebe.

U spomenutom romanu je veliki naglasak stavljen na prijateljstvo. Kakovu ulogu ima prijateljstvo u kontekstu rasta človika?

U mladosti sam pročitao jedan Senekin citat, ki glasi: Zaman je prošao dan, ako niste našli novoga prijatelja. Meni je ta citat postao moto. Jasno je, da ćete prijatelje nekako u svojem životu sortirati. Imate prijateljstva iz zajedničkih interesov, iz zajedničkoga djela ili onih, kim morete povjeriti svoju nutrinu. Prijateljstvo nastaje iz susreta, i otvara novu dimenziju življenja. Neki se more povući u svoj svit, još i moliti za druge, ali bi bilo bolje, da izajdemo u svit, u susret drugomu. Susret je početak prijateljstva, ali kasnije u životu dojdemo do spoznaje, da imamo nekoliko vridnih prijateljev. Moremo reći, da imamo čuda poznanikov, ali prijateljev svenek ostane samo nekoliko.
 

Svećenike gledamo za “duhovne oce”. Kakovu poruku o toj vrsti očinstva moremo iščitati?

Koliko god moremo naglasiti duhovnu dimenziju, ali biološka prevagne. Svećenik more preuzeti ulogu duhovnoga oca nekomu. Ipak nije biološki otac. Njegova očinska prisutnost u životi ljudi je dobrodošla nadogradnja. Takov odnos predstavlja „drugi stupanj“ očinske prisutnosti. Svećenike, posebno redovnike, zovemo “oci”, ar u nje imamo povjerenje. Po peldi dobroga oca neće nas izdati. To povjerenje se prenosi na duhovni poziv. Isto valja za redovnice, ke moremo u nekom smislu gledati majkam. Očinstvo i majčinstvo se do jedne granice more iskazati i u duhovnom pozivu.
 

Kada bi sve vaše objavljene knjige povezali skupnim koncem, zajedničkom niti, ki bi ta konac bio? Kako bi ga nazvali?

Zajednička nit, skupni konac svih mojih djel bi bio osluškivanje trpljenika ljubavi. Ako je ljubav najvridnija stvar, ona sa sobom nosi znake muke. U knjigi „Ljubav sudski podijeljena“ imamo slučaj odvjetnice, ka projde od muža i kćere, da bi ostvarila karijeru u Kaliforniji. Kasnije dojde najzad i najde kćer u psihijatrijskoj bolnici. Dakle, najdemo ta motiv muke. Svaka ljubav ima veliku odgovornost i nije egoistična. U mojoj poslidnjoj knjigi „Živi među mrtvima“ susrećemo temu pobačaja i diteta, ko ima pravo na život. Grih je svenek manjak ljubavi, nosi sa sobom odgovornost, ka ima socijalnu dimenziju.
 

Kako bi saželi poruku vaše poslidnje knjige „Živi među mrtvima“?

Ako ste do osamdesetoga ljeta vašega žitka stvorili ča vridnoga, željite to s ljudi podiliti. U njoj je govor o teškoj i dibokoj problematiki, o koj se malo govori. Poruka, ka se ovde krije, podjednako je poruka upozorenja o prekidu života i o oprošćenju, ko svenek čeka s druge strane, za ča govori dost i sama naslovnica knjige.
 

Predvidjate li u budućnosti izdati još ko djelo?

Momentano pripravljam knjigu „Nezakonita, a Bog je voli“. Svenek je bilo „nezakonite“ dice, ali zapravo nima nezakonite dice, ar su prvenstveno Božja dica. Tom knjigom željim postignuti, da ljudi, ki su nosili ta pečat oćutu slobodu.
 

Ča ste u svoji dugi ljeti svećeničke službe spoznali o Bogu i človiku?
Ča sam god stariji, svisniji sam, da je Bog svakudir okolo nas. Svećenik sam 55 ljet i rado obavljam tu službu. Zahvalan sam Bogu, da me je dizao u mojem ljudskom propušćanju i padanju. Človik, ki vjeruje, svenek ima ufanje. Najveće ufanje daje Bog, ki želji, da budemo onde, kade je on. On nas prihvaća kot ljude i kot grišnike, u tom je njegova veličina. On nam oprosti i kada mi oprostimo, Njegova smo vjerna slika. Upravo ta istina o oprošćenju je velika radost moje svećeničke službe.

Slika: Eva Marković