Svetost dojde u različni „veličina i obliki“. Ne morete ju uredno staviti u škrablju i arhivirati, ar naliže neposredni žitak pojedinca s Bogom, dušu ka je privoljila, odazvati se na Gospodinov glas.
 

Sveci su, kot vidimo kroz povijest Crikve, bili muži, žene, dica, starije peršone, študenti, djelači, poljodjelci, pjesniki i čudaki. Bilo bi nam morebit jednostavnije, prihvatiti koncept svetosti, da je uniformiran, ali Bog ljubi različitost. Njegova rič nahadja se u ruka umjetnikov, kot i u srcu najsiromašnijega človika, koga poznate. Božja blizina ima jedinstvene znake prepoznavanja, a to su dari i sâdi Duha Svetoga. Svaki svetac ima svoje vrime. Ili dojde u pravo vrime, ako tako moremo reći. Jedan od njih bio je sigurno Angelo Giuseppe Roncalli, nam poznat pod svojim papinskim imenom: Ivan XXIII. Rodjen je u siromašnom selu med brigi kod Bergama kot sin seljaka u familiji s trinajsterom dicom, krenuo je putem svećeničkoga poziva. Zaredjen je 1904. ljeta u Rimu. Od mladosti pokazuje zanimanje za povijest i predaje povijest u sjemenišću.

Kada zamete krhić (maslačak), ki je prošao svoju fazu cvitanja, i puhnete u njega, sime se razleti u nepoznatom smjeru. Žitak Angela Roncallija sličan je otpuhnutomu krhiću, a dah, ki ga je odnesao, bio je Božji. Prvi svitski boj nije očuvao nikoga ter se je i on našao zahvaćen njegovimi strahotami i bio kapelan na fronti. Njegova očita i prepoznata sposobnost približavanja ljudem, neizostavan znak učinkovitoga apoštola, kasnije ga je otpeljala u smjeru diplomacije.
 

Služeći u uspostavljanju diplomatskih odnosov unutar Europe, najprije je djelovao kot nuncij u Bugarskoj, a zatim u Turskoj i Grčkoj. I u ti diplomatski odnosi dojde do izražaja njegove topline i zanimanje za braću vjernike, u ovom slučaju pravoslavne, s kimi nastoji uspostaviti odnos. Tokom Drugoga svitskoga boja aktivno djela na spašavanju Židovov, pomažući im projti iz Istočne Europe u Palestinu. Ljeta 1953. postane kardinal, a 1958. izabran je po jedanajst krugov glasovanja papom. Bili bi to skromni podatki, još i s povijesnoga stajališća, da u žitku Angela Roncallija, sada pape Ivana XXIII., ne vidimo pojavu, ka je u žitku svakoga sveca nazočna, poniznost dati se peljati. Bog ne pelja človika kot ča to činu ljudi, koristeći se različnimi sredstvi manipulacije, ter još i zastrašivanja.

On to čini potpuno obrnuto - dajući mogućnost duši, odabrati od silne ponude spasenja njegove ljubavi ono, ča najbolje odgovara. Po peldi Jakova Jožefu u Starom Teštamentu, on kroji duši „šareni kaput“, ki ju neće iznevjeriti/izdati niti joj umanjiti bogatstvo osobnosti, nego naprotiv, uvećati ga. Obedientia et pax (Poslušnost i mir) bilo je biškupsko geslo Ivana XXIII., naglašavajući tim, da poruku da poslušnost Bogu radja mirom, osobnim i kolektivnim.

Ono ča je zanimljivo je, da je Ivan XXIII. zadržao prem svojega širokoga obrazovanja i životnoga iskustva, jednostavnu, živu vjeru, ka ga je peljala do kraja ovozemaljskoga žitka. Peljao je dnevnik. U tom vidimo sličnost, na primjer sa svetom Malom Terezijom od Diteta Jezuša, ka isto tako pelja dnevnik Povijest jedne duše. Dnevnik Ivana XXIII. se je isto tako zvao Dnevnik duše, u kom je bilježio utiske o svojoj službi, kot i sve vezano uz njegovu duhovnost. Doznajemo tako, da je bio človik molitve, rado je molio očenaše, sudjelovao pri euharistijskom klanjanju, povlačio se u osamljenost, spovidao se, a sama euharistija bila mu je središće molitvenoga žitka. Ti detalji činu ga jednakim bilo komu drugomu vjerniku, ča zapravo pokazuje, da za svetost moremo računati i na svoj šareni bekeš. Ali Božji dari ne staju, kada bi mi to kanili, a nisu ni u njegovom žitku. Otvoren i blizak ljudem, Ivan XXIII. želji, da to postane normativ za cijelu Crikvu.

Tako 1962. otvara Drugi vatikanski koncil, željeći da se Crikva približi narodu u konkretnom, sadašnjem hipcu, djelajući na uspostavljanju bratskih odnosov i dijaloga sa svimi, i odiljenom kršćanskom braćom, onim ki se deklariraju ateistom, kot i pripadnikom drugih religijov. Iako jur pri sazivanju Drugoga vatikanskoga koncila njegovo zdravlja nije najbolje, papa Ivan XXIII. 1963. ljeta izdaje encikliku Pacem in Terris, mir na zemlji, ku moremo gledati rekapitulacijom njegovoga ufanja za človičanstvo, još jedne herojske kriposti, ku je gajio.
Ni tokom pontifikata nije prestao u uspostavljanju diplomatskih odnosov u turbulentnom vrimenu Hladnoga boja, zbog čega su ga cijenili i politički peljači onoga vrimena, kot amerikanski predsjednik John F. Kennedy i ruski predsjednik Nikita Hruščov, iako Ivan XXIII. nije iskazivao naklonost političkim strujanjam, ka su obilježila žitke mnogih. Tim već je odsudjivao komunistički režim i bilo ki oblik totalitarne ideologije.
 

Zač ga danas moremo držati važnim i moliti se njemu? I danas se Crikva nahadja u razdoblju previranja (kada kuha i kipi), nepovjerenja prema nasljedniku svetoga Petra, prema crikvenomu učiteljstvu. Ustaje na sebe polag obloka, ki je davno otvoren, nekada odbijajući ćutiti vjetar, ki puše u kreljute duši, da prihvati svoj Put, Istinu i Žitak, i dalje postoju okolo granic bratstva i otvorenosti drugomu. A papa Ivan XXIII. je znao, da je ravno to dovoljno - prihvatiti drugoga, kakov je, kot početnu točku dijaloga. Od onda svaki more, ukoliko želji, rasti.

Ivan XXIII. preminuo je 3. junija 1963. Svetim ga je proglasio papa Franjo 2014. ljeta zajedno s papom Ivanom Pavlom II. Pred smrću izrekao je riči: „Moj kofer je spakiran. Pripravan sam, sam pojti“. U svoj kofer je stavio ljubav, vjeru i ufanje. Tako se ufamo i mi.

Slika: Pixabay