Umjetnički likovni prikazi Jezuševoga rodjenja čuda puti izazivaju jake ćuti zbog prikaza novorodjenoga diteta i Marije, čuda puti skupa sa svetim Jožefom u jedinstvenom okruženju, ko varira odvisno o periodu nastanka likovnoga djela.
 

Za potriboće ovoga članka, ter prikaza spajanja tihoga oduševljenja svetkom Božića, odnosno činjenicom, da se je Bog rodio utjelovljen, prošavši različne faze žitka od dobe diteta pri prsi, odabrala sam likovno djelo, sliku francuskoga slikara Williama Adolpha Bourgereau-a, nazvanu „Jačka andjelov“. Prikazi Jezuševoga rodjenja čuda puti su bogati, dotirani s čuda detaljev ili su dojmljivi, čineći Jezuša čuda puti centralnom figurom slike. Gusto koristu i upotribu tehnike kontrasta svitla nad škurinom, da bi se „svitlost velika“, da parafraziram proroka Izaiju, jasno vidila na sliki izazivajući tako u promatraču ćut i spoznaju, da ne gleda naprosto neko dite u jaslica, nego novorodjenoga Božjega Sina. U ovoj sliki, nastaloj 1881. ljeta, u razdoblju neoklasicizma vidimo i elemente skoro fotografskoga prikaza Marije, Jezuša i andjelov. Ovo nije klasični prikaz jaslic, nego su Marija i Jezuš stavljeni u prirodno okruženje, ko se more nahadjati bilo kade, praćeni serenadom trih andjelov, ki sviraju različite instrumente.

Isto tako su na mnogi likovni prikazi Jezuševoga rodjenja liki budni, pozorni i prikazani u različiti obliki čudjenja, obožavanja ili naprosto presenećenja. Ovde imamo nešto suprotno: usnule Mariju i Jezuša, ki se držu jedan drugoga, komplementarno smješćeni u stanje počivka. Marija skoro opušćeno drži Jezuša u naručju, dokle on naslonjen na nje prsi izgleda kot da privrimeno počiva, podbočen rukami na nje ruku. Njegov položaj naslonjenosti na prsi poručuje nešto, ča nima veze isključivo s Marijom, a to je da Bog „nalazi svoj mir“ u ljubavi prema človiku, ki ga je pripravan primiti, kot i človik „počine“, kada svoj mir najde u Bogu.
 

Usnula Marija nam isto tako pokazuje ovu istinu odnosa človika i Boga svojim smirenim držanjem. Na sliki su budni andjeli, i u akciji sviranja. Ovde nahadjamo kontrast med onimi, ki su budni i ki spu. Ali sviranje andjelov ovde predstavlja nekoliko stvari: nas, ki jačimo Bogu pri božićni maša širom svita, stvarne andjele, ki se veselu na nebesi njegovomu rodjenju, i dar glazbe, ka je najizvrsniji oblik iskazanja ljubavi duše prema Bogu. Zanimljivo je, da prema upotribljenu instrumentov, izgledu andjelov i poziciji njihovoga trija, oni sviraju serenadu. Serenada se je obično pjevala nekomu, u koga je autor ili izvodjač bio zaljubljen. To je skladba mirnijega tona s alegorijskim (prenesenim) značenjem.

Svirka ili pjesma Bogu od strane andjelov ili nas izraz je „zaljubljenosti“ duše u Boga. Pod ovim pojmom prvenstveno se misli začudjena koncentracija i stav potpunoga prihvaćanja onoga, u koga smo zaljubljeni, ča pripravlja „teren“ za početak stvarne ljubavi. Andjeli svojimi izrazi lica predstavljaju ove dva stave; to raspoloženje im se ocrtava na licu.
 

Jezuš na sliki isto tako svitlinom puti je prikazan sličan tim andjelom, isto tako se čini svitlijim uz kontrast Marijine škureplave haljine, ali je prikazan i kot dobro hranjeno, zadovoljno dite s malo zrelijim izrazom lica nego ča bi očekivali u ditetu, ko je pri prsi. Vidimo da je to dite sveto. Istodobno kontrast nahadjamo u činjenici, da je Jezuš prikazan skoro neopravan, ča oživljava scene iz jaslic ali ide korak dalje. Njegova golotinja na sliki nije samo izraz čudjenja lipoti maloga diteta, nego predstavlja ranjivost i izloženost. Jezuš je i na križu gol, izložen i ranjiv do krajnosti smrtnoga aldova. Ovde na sliki on počiva na Marijinom krilu, ko nas svojom stabilnom pozicijom spominja na žrtvenik, oltar.

Pažnja, s kom ga nje ruke držu, ocrtava pažnju, s kom svećenik u ruke zimlje Presveti Oltarski Sakramenat pri svetoj maši. Mi i danas u svoji crikva, na oltari polažemo oštiju na pliticu ili u ciborij s jednakom pažnjom i smirenom ljubavom kot Marija Jezuša.
 

S druge strane, Marija i Jezuš sidu dokle spavaju. Marijino ravno držanje je vrlo neobično, kada bolje razmislimo. Ne znam kako vam, dragi štitelji, ali meni je potpuno nemoguće zaspati sideći, a da ne klonem na stran u nekom hipcu. Zač ovakov prikaz? Zato ča se more iz njega iščitati majčinska pozornost Božje ljubavi, kom Marija zrači, a ka nije usmjerena samo na Jezuša u nekom idolizirajućem smislu, nego je po njem i s njim i u njem usmjerena prema človiku. Sve u svemu, slika zrcali on hipac nastupanja Božjega mira med stvorenji, ki je nazoči u zajedničtvu s Bogom i našem medjusobnom zajedničtvu. Scena je, zapravo, raj „u malom“.
 

Zač sam odabrala ravno ov likovni prikaz Jezuša kot božićnu temu ovoga teksta? Ar vjerno ocrtava raspoloženje harmonije budnosti i ljubavi u prizoru, koga promatramo, alegorijski zapravo prikazujući odnos Kristuša i Crikve kroz zajedničtvo. Marija drži Jezuša kot ga „drži“ Crikva, odnosno po Crikvi on se nastavlja darivati svitu kot se je jednoč darovao u svojem rodjenju po Mariji. Nje „da“ andjelu je naš „da“ Bogu kot u činu pristanka na vjenčanju, tom nebeskom banketu, kade Zaručnjak vječno budan čeka duše, da mu se pridružu, sada i u buduće.
 

S timi misli željim Vam, dragi štitelji, blagoslovljen Božić, ki ćete darivati jedni drugim kot ča se je On darovao nam!

Slika: Pixabay