Jezuš nam u evandjelju 5. nedilje kroz ljeto/A predstavi tri slike, ke otkrivaju važnu ulogu kršćanov u svitu. Ljudi vidu njihova dobra djela, ke oni u ime Jezuša, Sina Božjega, izvršu. “Vi ste” opomene Jezuš svoje učenike, ovo u jednom pokaže i Jezuševu želju: “to triba biti”, to morate biti, još i grožnja je uključena (“biti hićeni van”). Slike su sasvim jednostavne, svim dohvatljive. Ali sve tri otkrivaju ča općenitoga. Sol nije onde zarad sebe, nego zarad začina, svitlost nije onde zarad sebe, nego zarad osvitljenja onoga, ča stoji oko nje. Grad (varoš) je u višini na brigu, da bi drugim bio vidljiv i im pokazao put. Privileg postoji svakomu u mogućnosti, da nešto pruži drugim bićam. Ta stvar, Jezušu naravna, u prvom štenju, kade se govori dvaput o svitlosti i jedanput o podnevu, izražena je na vlastiti način: svitlost sviti onde, kade netko prelamlje svoj kruh gladnomu, obliče gologa, k sebi zame onoga, ki nima krova. U drugom štenju svitlost i snaga soli se očituje u činjenici, da pravi kristoljub ne želji znati i nazvistiti “ništa izvan Raspetoga”. To je njegov duhovni dar.
 

Jezuš je od trih slik rastumačio dvi: svitlost i sol. On izjavi, da more postati nedovoljnost. Učenik, ki mora biti slan, more izgubiti snagu svoje soli, već ništa ne zapraži i sva hrana već nima ukusa za zajednicu okolo njega. Jezuš kaže “vi ste”: tim more biti shvaćena Crikva ili zajednica kot cjelina i jednako pojedini kršćan. Kršćan, ki ne proživljava blaženstva (Mt 5,3-10), ka valjaju za svakoga pojedinca, ne zrači već svitlošću. Ne tribamo se čuditi, ako se hiti van na cestu, da po njem ljudi gazu. U prispodobi o vinogradu vinogradar obriže trs, hiti suhe i nerodovite kite ter je požge. Nekoj zajednici, Crikvi neke zemlje, more se dogoditi ča sličnoga, morebit je jako progonstvo samo sredstvo, da joj povrati snagu, da bi svitila i začinjala. Zbog toga razloga se Pavao čuva (u drugom štenju) od širenja lažne svitlosti “s visokim govorom ili mudrošću” ili “primamne riči človičje mudrosti”. To ne bi vjeru zajednice upućivalo na Božju snagu i svitlost, ne bi gradilo na njoj. Na ov način ona ne bi bila svitlost, ka se daje u Jezuševom smislu, nego i se sama sebe postavila za svitlost, ter bi tako učinila upravo, ča Jezuš misli sa slikom posude / kabla, ka pokriva zakon. Ki postavi samoga sebe za svitlost, nesporedno dopelja do gašenja svitlosti zbog pomanjkanja zraka.
 

Cilj zračenja je, “da ljudi vidu vaša dobra djela i diču Oca vašega, ki je na nebesi”. Ovde vrlo blizu postoji pogibel: ako ljudi vidu naša dobra djela, mogli bi nas hvaliti kot dobre i svete kršćane, i na ov način bi izgubili “svoju plaću” (Mt 6,2-5). Starozakonski pravičnik, ne poznavajući još Kristuša, nahadja se u toj pogibeli: “Pred tobom će hoditi pravičnost tvoja i slava Gospodinova će te slijediti” (Iz 58,8). Ali Kristuš nikada nije zračio svoju svitlost i svoju mudrost iz svojega vlastitoga središća, nego uvijek iz onoga Očevoga. Kršćan istotako mora biti diboko svistan, da mu je ono, ča more dati, od Boga dano za druge: “Sveti se ime tvoje, budi volja tvoja”. Svaki, ki stvarno moli (ne kot farizej, nego kot carinar), uči najdiblje spoznanje, da mora zračiti kot jedno sve, ar je Bog sam u sebi ljubav, ka se trojstveno daje, u koj je svaka osoba samo ovde zarad drugih i ne pozna stvarno “biće za sebe”.