1.
nedilja adventa/liturgijsko ljeto A
Liturgie
5. korizmena nedilja/ liturgijsko ljeto A
Datum:
26.03.2023
|
1. Štenje Ezekijela proroka
Ez 37,12b-14
|
1. Štenje Ezekijela proroka
12b Ovako govori Gospodin Bog: Evo, otvorit ću vaše grobe i ispeljat ću vas, narode moj, iz vaših grobov. Otprimit ću vas u zemlju Izraelovu. 13 Kad otvorim grobe vaše i vas, narode moj, ispeljam iz vaših grobov, onda ćete spoznati da sam ja Gospodin. 14 Udahnut ću u vas duha svoga, da oživite, otpeljat ću vas u vašu zemlju. Onda ćete spoznati, da sam ja Gospodin. Izjavio sam i svršit ću - rič je Gospodinova! |
|
2. Štenje Pisma svetoga Pavla Rimljanom
Rim 8,8-11
|
2. Štenje Pisma svetoga Pavla Rimljanom
Braća! 8 Ki živu po tijelu, ne moru se Bogu dopadati. 9 Ali vi ne živite po tijelu, nego po duhu, ako zaista Duh Božji stanuje u vami. Ako gdo nima Duha Kristuševoga, on nij njegov. 10 A ako je Kristuš u vami, tijelo je nemer mrtvo (umreće) zbog (prvoga) griha, ali duša živi zbog opravičenja (zbog posvećujuće milosti). 11 Ako pak stanuje u vami Duh onoga, ki je Jezuša probudio od mrtvih, onda će on, ki je Jezuša Kristuša probudio od mrtvih, oživiti i vaša umreća tijela Duhom svojim, ki stanuje u vami. |
Evandjelje po Ivanu
Iv 11,1-45 (ili kraće: Iv 11,3-7.17.20-27.34-45)
3 Poruču mu dakle sestre Lazarove: “Gospodine, nut on,
koga ljubiš, je bolestan.”
4 Čuvši to Jezuš reče: “Ova bolest nij na smrt, nego na diku
Božju, da se po njoj Sin Božji uzviši.”
5 Jezuš je naime ljubio Martu i nje sestru Mariju i Lazara.
6 Kad je čuo, da je bolestan ostao je još dva dana na onom
mjestu, kade je boravio.
7 Stoprv onda reče svojim učenikom: “Hodmo opet u
Judeju.”
17 Kad Jezuš dojde, najde, da je Lazar jur četire dane u grobu.
20 Kot je nut Marta čula, da Jezuš dohadja, pašćila se je
preda njega. A Marija je sidila doma.
21 Tada Marta reče Jezušu: “Gospodine, kad bi ti bio ovde,
ne bi bio moj brat umro.
22 Ali i sada znam, da čagod prosiš od Boga, da će ti to Bog dati!”
23 Reče joj Jezuš: “Brat tvoj će se goristati!”
24 Reče mu Marta: “Znam, da će se goristati u goristanju
na sudnji dan.”
25 Reče joj Jezuš: “Ja sam goristanje i žitak; ki vjeruje va me,
ako i umre, živit će;
26 i nijedan, ki živi i vjeruje va me, neće umriti na vijeke!
Vjeruješ li ovo?”
27 Odgovori mu: “Da, Gospodine! Ja vjerujem, da si ti
Kristuš, Sin živoga Boga, ki si došao na ov svit!”
33 Kad je Jezuš vidio, kako se Marija plače i kako se plaču
Židovi, ki su s njom došli, biše u duši diboko ganut i ražalostio
se je i reče:
34 “Kade ste ga pokopali?” Reču mu: “Gospodine, hodi i
vidi!”
35 Onda se je Jezuš plakao.
36 Tada rekoše Židovi: “Glejte, kako ga je ljubio!”
37 Ali neki od njih su rekli: “Ne bi li bio mogao ov, ki je
otvorio slipomu oči, učiniti, da ov ne umre?”
38 Jezuš opet, diboko ganut u duši, dojde do groba. A biše
to izdubena špilja i kamen navaljen na nju.
39 Jezuš reče: “Odvalite kamen!” Reče mu Marta, sestra
mrtvaca: “Gospodine, jur duši; ar je jur četvrti dan, da je
umro!”
40 Reče joj Jezuš: “Nisam li ti rekao, da ćeš, ako vjeruješ,
viditi diku Božju?”
41 Tada su odvalili kamen. Jezuš pak podignuvši oči gori reče:
“Oče, zahvaljujem ti, da si me uslišio.
42 Ja sam nemer znao, da me uvijek posluhneš, ali sam rekao
zbog naroda, ki stoji oko mene da vjeruju, da si me ti
poslao.”
43 Kad je ovo rekao, viknuo je zglasa: “Lazare, dojdi van!”
44 I pokojni je odmah izašao, obvit s povoji po noga i ruka,
a obraz mu biše rupcem povezan. Reče im Jezuš: “Oslobodite
ga i dajte da ide.”
45 Mnogi su dakle od Židovov, ki su došli k Mariji i Marti, i
vidili ča je Jezuš učinio, vjerovali u njega.
|
Pripjevni psalam
Ps 130 (129),1-2.3-4.5-6b.6c-8
|
Kod Boga je milosrdnost i obiljno otkupljenje.
1 Iz dibine kričim k tebi, Gospodine: * krik moj čuj, o Gospodine. 2 Neka pazi uho tvoje * na krik jaki prošnje moje!
3 Ako gledaš na krivice, * gdo će opstat, Gospodine? 4 Ali ti nam zla oprašćaš, * sveti strah u nami zbudjaš.
5 Ufam se u Gospodina, * u njegovu rič se ufam. 6 Njega čeka duša moja * već neg zoru straža noćna.
7 Već neg zoru straža noćna * nek Izrael čeka Boga. Jer kod Boga j’ milosrdje * i obiljno otkupljenje. 8 Izrael će on spasiti * od njegovih grihotov svih. |
Predigt
Smrt kot svidočanstvo života
Autor:
mmag. Ivan S. Vukčević
Jedna od najnepoželjnijih temov svakidanjega žitka je tema smrti. Mi smo sa smrću okruženi. Većkrat se jutro stanemo, uključimo TV, radio, čitamo internet-portale, odmah doznajemo visti, u ki je neko ubojstvo, nesrića, boj, bolest. Tako nam dan počinje. A tako gusto i završava, s timi istimi visti, ali i našim premišljavanjem pred spavanjem: da li ćemo se uopće probuditi jutro. Dakle, tema smrti je ona, ka zaokupira medijski prostor, ali i socijalni prostor našega djelovanja.
Na nju morebit moremo ponekad zaboraviti, ali nas svaki nje spomen vrati na tzv. “tvornička prilagodjivanja”, odnosno prizemlji nas i pobudi, da promislimo o sebi. Nije te zemaljske teme, ka zaokupira človika već od smrti. Ona je misteriozna, strašna, nerazumljiva, izgleda konačno i depresivno. Ona je naša vjerna pratiteljica na putu života, ku gusto ignoriramo. Ali nas u tom ignorantstvu more bar kako presenetiti.
Ne moremo promišljati o korizmi a da ne meditiramo i o smrti. Jezuševo trpljenje i smrt najvećkrat stavljamo u ljudski kontekst (ar Jezuš je “u svem iskušen, izvan griha”) ter i tu ljudsku razinu prelaska iz života u smrt gledamo drugačijimi očima. Morebit promislimo, kako je Jezušu bilo svejedno, ar je bio Sin Božji. Ali ča nismo i mi dica Božja? Pozvani na hrabrost u susret smrti? A isto tako pozvani na ufanje u Goristanje, ko prez smrti ne biva. Tako je i Lazar iz Betanije, dragi Jezušev prijatelj, upravo bio prvi glasnik Goristanja, on koga je naočigled svih Jezuš ponovo zvao najzad u život. U Lazarevom grobu vidimo gusto i grob naše ljudske ličnosti, vidimo ta veliki kamen na ulazu u svoje srce, od koga ne vidimo pravi izlaz - on, ki nam je po Goristanju duše i tijela odavno obećan.
Korizma je upravo vrime, u kom moramo odvaliti, porinuti ta kamen nevjere s našega osobnoga groba, da ne bi ostali zarobljeni u duhovnoj smrti, ka je nekada strašnija od one tjelesne. Ar na ta način postajemo kot zombiji: živi smo, a ujedno i mrtvi. Naše tijelo ostalo je prez duha a odbijamo se vratiti u život, ki nam je obećan.
Takovu poruku shvatile su Marta i Marija, čija je vjera pomogla njihovomu bratu Lazaru, da se još jednoč pridruži živim, kako bi posvidočio tu istu snagu, ka ga je dozvala iz carstva mrtvih, ko je bilo podložno snagi vjere i ufanja u život vječni. Smrt nije ga uplašila, ali ni sobom zela. Nije ono, ča je oku nevidljivo, uvijek i najstrašnije: od toga je gorje ono, ča vidimo a ignoriramo. Zato nam triba uvijek biti ova scena pred očima, kako bi povezali Božju mudrost i plan i ljubav sa strašnom realnošću ovoga svita. A tu realnost nećemo pobijediti tako, da ćemo ju ignorirati, nego tako, da ćemo se s njom boriti. Zato, kako veli Jezuš “Odvalite kamen” i prihvatite svitlo života.
