“Ar sam zato došao”, da prodikujem - veli Jezuš u evandjelju 5. nedilje kroz ljeto. Posao, koga je Jezuš izvršio na zemlji, bio je prevelik zahtjev. Tribao je “povratiti izgubljene ovce Izraelove”, ča se - pretpostavivši duhovno i politično stanje zemlje -, nije moglo nikako izvršiti, zač ali on ipak ulaže svoje poslidnje snage. Moglo je biti podne, kada se je Jezuš sa svojimi vratio iz sinagoge.
Dokle ozdravlja Petrovu punicu, a ona je u zahvalnosti podvara, se je pri subotnoj večeri “vas varoš skupaspravio pred vrati”, a on prosipa svoja dobročinstva.
Drugi dan rano jutro išao je Jezuš na pusto mjesto, da bi konačno mogao mirno moliti, ali opet idu za njim s porukom: “Svi te išću!” Jezuš se ne ispričava, da želji moliti, nego se pripravi, da opet na se zame svoje djelo: pohoditi hoću “bližnja sela i varoše, da i onde prodikujem”, ar “zato sam došao”.
Sela su nek početak. “I projde po svoj Galileji”. Prava kršćanska poruka vjere more si peldu zeti u Jezuševoj neumornoj gorljivosti: iako je, koliko ovde vidimo, ljudski gledano, nenadmašivo, - on će djelati, koliko mu dopustu snage, ostalo će biti dopunjeno - ili njegovom boli ili barem njegovom nutarnjom poslušnošću. Ali ta njegova unutrašnjost za njega nije izgovor, da ne učini sve, ča je u njegovoj moći.
 

“Sam učinio sebe za slugu svim” - glasi Pavao u 2. štenju. Pavao naslijeduje, kako je izbliza moguće Gospodinov primjer. Od Boga ima službu nazvišćenja evandjelja, to je njegova dužnost, a ne neka slobodna odluka. Zbog očitovanja svoje slobodne poslušnosti Bogu, more se odreći zaslužene plaće, ali ga ništ ne oslobadja od oštre dužnosti, da se zalaže na svaki način za zadaću, kom je zadužen.
 

Pavao ne dolazi kot veliki gospodar, ki posjedjuje istinu, nego kot sluga na službu svim. U pismu kaže, da se sluga Židovov samoprenošenjem na njihov način mišljenja, da bi im govorio o Mesijašu,- da je sluga poganskih narodov, da bi njim nazvistio Spasitelja svita, - i konačno (tako nastavlja štenje) da je sluga slabih (iako sebe ocjenjiva jakim), da bi pridobio za Kristuša manje sposobne, uvijek neodlučene i nestalne. Nigdor nije ostavljen izvan: “svim sam bio sve”, i to ne u sigurnosti, da jur pripada evandjeoskom obećanju, nego u ufanju, da sudjeluje u onom, ča drugim nazvišćava.
 

“Borba” je zemaljski žitak, valuje u 1. štenju strpljivi Job. Človik nije gospodar, nego “sluga, ki si želji hlad”, ne davatelj posla (to je Bog), nego “tobrač”. To je opći simptom ljudskoga prolaznoga života. - Kristuš i njegov apoštol se ne suprostavlja ovakomu opisu ljudskoga života. Nek ča je “nemir”, o čem govori Job, u Novom Zakonu postala je neumorna gorljivost za djelo za Boga i njegovo kraljevstvo, bilo da se to dogadja vanjskim djelovanjem ili zalaganjem u molitvi. Ravno molitva je kršćanska obveza za svit, isto tako rodovita, još već rodnija od čisto vanjske djelatnosti.