Evandjelje, sa svojimi brojnimi povijesnimi i vrimenskimi podatki, otkada se pojavljenjem Ivana Krstitelja dogodila odlučna povijest spasenja, vrlo ozbiljno i odlučno stavi ta dogodjaj u okvir svitske povijesti. Ne govori se slikami, znaki i parolami, nego o točno povjerljivi činjenica. Prva činjenica je, da je rič Božja došla Ivanu: on je pozvan i poslan kot poslidnji prorok. Na ov način zaključuje red prethodnih proročkih povijesnih poslanj, bilo svojom egzistencijom, bilo svojom službom, ka odgovara velikomu Izaijinomu obećanju i, kako se kaže, “ispunja” je.
Njegovo osobno poslanje, ko nije nek čisto ponavljaje starih riči, raspoznato je po njegovom krstu: čisti prizivi prethodnih prorokov napunjeni su ovde na kraju vrimena obećanja djelatnošću, ka će zahvatiti cijeli narod: “svako tijelo [človik] vidit će spasenje Božje”. Svojim zaranjanjem [zatopljenjem u vodu] i izranjanjem [stupanjem iz vode] prilikom krsta pokore, svidoči on ki se obraća i povrne, da želji pojti u životu dalje kot drugo biće, kot očišćeni človik, i ki hoće izravnati svoj krivi put. U Ivanu cijeli Stari Zakon priznaje, da je trka prema odlučnomu vrimenu, ko se sada približava.
 

Prvo štenje Knjige proroka Baruha pokazuje, da stara obećanja novoga vrimena spasenja (na povratku iz sužanjstva) sigurno obećavaju veličanstvene stvari, ali ih ne odmah dosežu. Povratak iz Babilona bio je sve drugo nego slavodobitno stupanje. Obećana slava bilo je obećanje, ko se je tribalo ispuniti kasnije. I istotako na zizma drugačiji način onoga, kako su ga očekivali polag proročkih slik. Istinita slava, ka se oglasi ovde u Jeruzalemu, je dolazak Kristušev, pretkazan od Krstitelja.
Ali slava isto neće biti zemaljski sjaj, nego točno ono, ča Ivanovo evandjelje odredi kot slavu vidljivu za Kristuševe vjernike: Kristušev život, smrt i goristanje. To je u temelju ravni put “Ja sam put”, kot veli Jezuš (Iv 14,6), kim živi Bog dolazi k nam. Na ovo kaže zaključak Knjige proroka Baruha, Bog u svojoj “milosrdnosti” (ka će se dovršiti na križu) sa sobom donese “pravičnost” Saveza. Jeruzalem je potaknut, da “ustane” i da “pogleda na istok”, kako bi vidio, da sve to k njemu dohadja.
 

Drugo štenje iz Pavlovoga pisma Filipljanom prenosi nas u Novi Zakon. Jezuševim dolaskom mi nismo jednostavno na cilju, od časa, kada je on “novi životni put” (Žid 10,20). Jezuš ostane isto vrime za Crikvu na putu kot “Prethodnik”. Mi se ne moremo prehitro staviti na počinak! “Budimo dakle zabrinuti, da se nigdo od vas ne bi zakasnio, dok postoji obećanje, da nutarstupi u njegov pokoj” (Žid 4,1). Pavlove riči Filipljanom neprestano govoru o tom “biti za putu”, sada sigurno u većem “pouzdanju” nego u Starom Zakonu, ar je Kristuš “u nami započeo dobro djelo” i ako mi zato ostanemo “u spoznanju i potpunom vidu” na njegovom putu, “dovršit će ga” do dana svojega konačnoga dolaska. “Put Gospodinov”, kod Izaije obećan, put koga triba pripraviti, put koga je nazvistio Ivan Krstitelj kot ozbiljno poželjen, sada je postao “Put”, ki je sam “Gospodin”, ki je pripravan, da nas na njem sobom zame.