Moguće je da mi, čitajući ovonediljni odlomak evandjelja po Luki, lako pomislimo, kako je ovo Jezuševo skušavanje morebit pretirano opisano. Odnosno, kako je ono samo plod fantazije ili predanja evandjelista, ki bi poslužio u opisu neke od znakovitih scenov Jezuševoga života, prožetih dramatikom i dinamikom. Zač bi tako mislili? Zato ar je Jezuš Bog. Kako more djavao uopće pitati Boga banalna pitanja, kot n. pr. ona o hrani, vlasti nad kraljevstvi svita ili spušćanja doli s vrha crikve ... Je li zaista tako ča moguće pitati Boga?
 

Zapravo, kada ovo razmatramo, pogledajmo Jezušev život istovrimeno i najper i najzad: rodjen je siromašan u štalici, jednostavno i nenametljivo je živio, bavio se i fizičkimi posli ... Na kraju života bio je othićen i predan sudu, mučen i ponižen do svoje bolne smrti. I da li i sada moremo se zapitati: je li u pitanju Bog? Svakako je. Ali je u pitanju i človik, kot svaki od nas. Svoju ljudsku prirodu potredio je Božanskoj u toj mjeri, da nam uvijek bude primjer človika, ljudskoga bića.
 

Ulazeći u korizmu, vrime pokore i priprave za proslavu otajstva Goristanja, pokušajmo se staviti na mjesto Jezuševo. Sva skušavanja i muke ne dojdu od Boga i on nije ta, ki njimi upravlja. Suprotivno, On nas pripravlja na tu životnu pojavu, ka se ne more obajti - putem primjera svojega života. A to znači, da moramo razmišljati kot On: u prolazni kategorija. Da li se je Jezuš bojao svoje muke i smrti? Da. A da li je odustao? Nije - ar je bio hrabar. Znao je, da i muka i smrt imaju svoju svrhu. Je li tražio od Oca, da ga očuva od toga? Da. A da li je prihvatio to očuvanje? Nije - upravo zbog nas. Da nam pokaže, da do ispunjenja naše zemaljske svrhe nima prečica.
Blagoslovljeni smo tim primjerom, ar tu hrabrost i žrtvu imamo ugradjenu u sebi. Zato, ne odustajmo ali ne tribamo se ni bojati. Ar i kad nas djavao iskušava, on to ne djela potpuno siguran, da će nas slomiti. Zato prilazi sa strahom, ar mi imamo naše oružje, ko smo naslijedili od Jezuša, a to su sakramenti, kimi rane od skušavanja liječimo i u duši i na tijelu.
 

Učinimo ovu korizmu posebnom, učinimo ju drugačijom, pripravimo se za ovo četrdesetodnevno putovanje kot za putovanje našega života i čuvajmo uspomenu na sva iskustva skušavanja, ar će nam kasnije pomoći, da si mudrije biramo oružje, ali i da na ta način pomoremo drugim, našim bratom i sestram, da ne pokleknu grihu i skušavanju, nego da znaju, da su aldovom na križu jur unaprijed spašeni a samo to triba, da prihvatu. I onda djavao neće imati snage, nego će nas se i bojati.
 

Dragi vjerniki, željim Vam blagoslovljen korizmeni hod, Vaše životno hodočašće, Vašu životnu pobjedu.