Klanjajuć se Srcu Jezuševomu, molimo: Jezuše, krotkoga i poniznoga srca, učini srce naše tvojemu Srcu spodobno. Jezuš, naš Spasitelj, je bio nebeskomu Ocu poslušan do smrti na križu. Kroz svoju muku naučio se je poniznost. U podvaranju subrata Valentina kroz pet tajedan u bolnici milosrdne braće u Željeznu, učio sam se od njegovih zadnjih riči: “Joško prosim, Joško hvalim!”, u teški ura velikih muk i odvisnosti od drugoga ter njegovoga umiranja i pogreba: svećeničku poniznost.
 

Štenja 22. nedilje kroz ljeto predočuju, kako su poniznost, skromnost i veličina kršćanskoga pozvanja nerazlučivo spojene skupa. Ova povezanost je rezultat veličine našega pozvanja i obećanja, iz ke se rodi prava poniznost. Kršćanska poniznost nima ništ posla s pretiranjem precijenjivanja samoga sebe. Ona je već svist, ka odgovara istini okolo vlašće situacije. Sve naše talente i jakost, naše ljubljenje i djelovanje dobivamo po milosti Stvoritelja, ke neka ulažemo na dobrobit človičanstva i na sve veću diku Božju. Čim već smo od Boga nadareni, tim jače neka u poniznom držanju živimo tako, da svit spozna veličinu ljubavi Božje, ka nosi nas život do kraja.
 

Obistan človik zgubi mjeru, ne pozna granice i smira ter ne zna, na koga da posluša. Ovo držanje pak pelja k padu i rušenju, ko prouzrokuje rane i razočaranja, ka teško zacilu. Današnje društvo već ne pozna poniznoga držanja, ar u svitu vlada nek naticanje prezentiranja samoga sebe. Od Boga nadaren človik je mudar i ponizan. Ne stavlja poklonjene svitlosti pod kabao, nego joj da svititi u pravu dob i na pravom mjestu ter postupa inteligentno, ali skromno.
 

U evandjelju ove 22. nedilje kroz ljeto nas Jezuš upozorava na pravu poniznost. On daje svitu impulz za postupak i naše ponašanje, kada i bilo kade smo pozvani: “Ne sjedi na prvo mjesto, a druge zrivaj kraj! Ne išći počasnoga mjesta, da ne budeš osramoćen!” “Ar svaki, ki se uzvišuje, bit će ponižen, a ki se ponizi, bit će uzvišen” (Lk 14,11)! Gostodavatelje Jezuš uči, da ne pozivaju samo bogatuše i one, ki im to moru uzvratiti. Gostom daje nauk, da ne hlepu svagdir za slavom i nagradom ter da ne išću prednosti s oholim srcem i gizdavim držanjem. To valja i za nas pri različiti priredba, bili to piri, svetačne akademije, liturgijska slavlja od krsta do pogreba; samo da nas ljudi vidu ili prepoznaju, koliko si do sebe držimo. A u istini nismo ništ pridonesli tim svečevanjem. Mislimo na Jezuševu bitnu opomenu na koncu vrimen: “Ar gladan sam bio i niste me nahranili, bolestan sam bio i niste me pohodili, ...”.
 

Jedna hrvatska poslovica veli: “Ki preveć drži od sebe, tim manje držu drugi do tebe!” Molimo zato za ljude, ki trpu pod ponižavanjem i s kimi njihovi bližnji čemerno zahadjaju, da moraju podnositi obisnost, gizdost i postupanje prez mjere i vjere. Molimo za Crikvu i sve, ki nazvišćuju i živu u ljubavi poniznost, ku nas Jezuš uči. Nastavimo naš put u dostojanstvu, poniznosti i istini, budimo skromni pri svi naši posli i obljubljeni ćemo biti kod Boga i ljudi.