Evandjelje 24. nedilje kroz ljeto predstavlja u tri prilika, kako Jezuš išće ono, ča je zgubljeno. On vrači, ča je ranjeno, i s otvorenimi rukami čeka grišnika, ki se vrati u Očev stan. Za njega je svaki človik od tako velike vridnosti, da on sve poduzame, da nas išće i najde. On ide pred nas, bili mi na dobri ili krivi puti, išće jedinu zgubljenu ovcu, ka mu leži tako kot sve druge na srcu. Žena pažljivo išće zgubljenu drahmu, a milosrdni otac iščekuje zgubljenoga sina s otvorenimi rukami. Radost je neopisivo velika, kada se zgubljeno najde. Tako neka i mi dušobrižniki/ce idemo za onimi, kim Bog nije važan i ki su stupili iz Crikve.
 

Zamatati rane i pozivati na povratak u Očev dom, to je bitna zadaća dušobrižničtva u fara i institucija našega vrimena. Preduvjet je, da se pogodjeni predomisli, ispita, spokori i u slobodi diteta Božjega spozna ter se da najti od božanske ljubavi i milosrdnosti. Zato Jezuš u ovom evandjelju rastumači u tri prilika, kako veliko je smilovanje Božje nad nami. Posebno u prvi dvi prilika iz žitka, se more slušatelj zaživiti u poznatu ćut iskanja važne stvari. Morebit je ravno ta jedna zgubljena ovca od stov bitna za postupak ovčarnice ili ta zgubljena drahma tako potribna za nabavljanje potribnih stvari. Kako veliko veselja vlada i u nebu prik jednoga grišnika, ki se je povrnuo (Lk 15,7.10).
 

Treta i jedinstvena prilika izaziva srca vjernikov i danas. Mnogi gledaju pripravnu gošćinu pri povratku mladjega sina za nepravičan čin oca. Zaslužuje to on, ki je s bludnicami i uživanjem rasprudio jerbinstvo? Ili bi pripadala starijemu sinu plaća, koga milujemo zbog vjernosti i marljivosti ter bivanja uz oca? Njega zapostavlja i nepravično naplaća, mislimo mi. Jezuš ali predočuje s ovom prilikom neshvatljivu veličinu Božje milosrdnosti. Otac oprašća sinu čuda prije, nego se je dite pokajalo i prosilo za oprošćenje. Ovo prikomjerno smilovanje pelja nas na granicu razumivanja, razbija sve zakone, prava i pravila svakoga človičjega razumivanja i pravičnosti. Ljubav Božja i milosrdnost ostaju neopisiva i nezaslužena skrovnost, za ku moremo biti svaki hipac zahvalni, ar postaje svaki hipac mogućnost obraćanja, povratka Ocu nebeskomu i ponuda za novi početak.
 

Tri prilike i troja čuda u nji darovana su nam za naš život. Prvo čudo je dar dnevnoga ispitivanja dušnoga spoznanja. Ne misli samo na svitske nasladnosti i prolaznosti modernoga svita, nego pitaj se: Peljam li Bogu povoljan žitak? Drugo čudo je dar jakosti i počvršćene volje za pokajanjem. Treto čudo je dar spovidi: dar poniznoga držanja i osobnoga priznanja svoje krivice ter primanja Očeve ljubavi, prez svake riči i predbacivanja. Oprošćenje je ljubav, ka pogodi svaku krivicu. Neka nam bude podrška u našoj nevjernosti i slabosti. Zato ostaje najlipša zadaća svećenika glasenje milosrdnosti i dugostrpljivosti Božje.