Evandjelje 26. nedilje kroz ljeto otvara oči za nevolju bližnjega na svitu. Doživljavamo, kako bogatuš nikada nima dost, kako je zapravo u duhu siromašan, ar mu pohlepnost ne dopušća vida srca, ko je pripravno na dilenje i mudro raspolaganje s imanjem, ko je samo za kratak čas nek “posudjeno”.
 

“Siromahi nimaju kreljutov, neki od njih su kot dim, ki se zdiže iz kotla. Ljudi gledaju za njimi, a vjetar sve raznosi. Neki su kot drivo, ko pod zemljom klije. Postaju ugljenom i giblju cijeli svit!” Poučne su ove misli pisca Ernesta Wiecherta, neprestrašenoga borca za pravičnost. Ne tribamo se čuditi, ako je život siromahov još svenek odvisan od velikodušnosti i almuštva bogatih na svitu. Zač pak je almuštvo tako odaljeno od solidarnosti? U ovom evandjelju ide za pravičnost na svitu, ka dodiljuje svakomu i daje svim ono, ča im je za žitak potribno.
 

Sv. papi Ivanu XXIII. ki je zazvao II. Vatikanski koncil, gorili su tri veliki nalogi na srcu: Posadašnjenje, otvaranje prema svitu, jedinstvo kršćanov i Crikva siromahov. Vidimo do danas, da ovo gorivo srca neće biti nikada završeno, ar siromahov imat ćemo svenek med nami. Pontifikat pape Franje je diboko zarižen u spoznanje preozbiljne situacije na svitu, da se škare bogatstva i siromaštva sve već raširuju. On zova i uči kot otac svih vjerujućih, Abraham: Poslušajte na prave proroke! Ne zgubljajte s oka siromahe i trsite se, živiti skromno i jednostavno. Hlepite za životom, ki sa svom braćom na svitu pravično zahadja ter iskreno raspolaže s nebeskimi dobri na ovom svitu. Solidarnost je srce naše vjere i bitni znak za prepoznanje kršćana. Kolika gibanja u duhu sv. Franje Asiškoga su se rodila na ov svit, da opomenu do danas po neumornosti pastirske službe pape Franje “bogatu” Crikvu, ka misli, da nije za ganuti.

Sve ča činimo ili zapustimo ima posljedice na človičje odnose. Pažljivost znači u ovoj vezi, dobar glas i pogled na ovu preozbiljnu materiju. Ki od nas pogleda diboko u oči gladnoga na svitu, stvara šansu dilenja. Mora se pitati: Kakovu moć imaju dobrostanje, imanje, pinezi i bogatstvo nad manom? Solidarnost i ljubav postoju u tom, da gledamo u naklonjenosti na slaboga siromaha Lazara.
Ta počinje s davanjem glasa siromahom i ne prepričenja istine ter zatajanje stvarnosti i dostojanstva pred moćnimi ovoga svita. Bog ima svenek konkretnoga človika pred sobom, ki je moj bližnji. To je apel na naše dušobrižničtvo: Ne postoju klase od ljudi, ki našu pomoć tribaju ili našu ćut za pravičnošćom izazivaju, nego to je svenek pojedinačni človik, ki ravno sada triba moju pomoć.

To more biti i bogatuš iz evandjelja, komu je znamda triba istinita rič ohrabrenja ili opomene za Jezušev nauk. Jedno je jasno: Na koncu našega žitka nećemo biti pitani za našim “istaknutim” zaredjenjem, niti za akademskimi titulami, niti za dioničtvom na školovanji, niti za potvrdami bankov. Prevagat će naš pogled na srce, na ljubav i sve, ča smo u nje moći za jednoga od naših najmanjih bratov i sestar učinili. Da li smo se potpisali pod naš život kot sv. Majka Tereza: “Zovem se Majka ubogih!”