Poučna izreka glasi: “Upravljaj danas ljubavom male stvari - ili ostavi bolje vrata zatvorena!” Za mjesto, kamo nas je Bog postavio, darovao nam je talente i snagu. Ne tribamo pretirati i djelati, da svi mislu, da je sve od nas odvisno.
Važno je, koliko pažljivosti i ljubavi uložimo u nam povjerenu zadaću. Zaman nam Bog ne govori i po najmanji stvari: U malom leži veliko.

Jezuš je kroz “uska vrata” svoje Majke stupio u naš život i cijeli zemaljski život bio beskućni rabi, odvisan od gostoljubivosti mnogih. Ljubio je ono, ča se je svitu vidilo nevažno i bedavo, poštovao je djelo malih i skromnih ljudi, lipotu naravi: muštarovo zrno, lilije na polju i cente ubogih udovic. Sve, ča biva, ča raste i nosi sâd, poklanja nam zemlja po volji Božjoj.

Zato Jezuš ne veli: Onde, kade se u masa sastajete, svečujete ogromne “evente”, nego kade su dvimi ili trimi u moje ime skupaspravni, onde sam ja med vami. Ravno onde jačam vašu vjeru, ako me prosite za nju kot apoštoli. I ne ćete biti nikada osamljeni, neće vas zauzeti neprijateljska frustracija ili vam se groziti socijalna smrt. Za Jezuša se svako zajedničtvo rodi u malom, a njegova priklonost skromnomu, malomu i malim je svenek velika. On uzdiže ponizne, uči da je u malom sakrito veliko, da iz najmanjega zrnca more zrasti stablo. Ki je skroman, izdržljiv, marljiv i konsekventan u spunjavanju dužnosti, onoga će On postaviti nad mnoga i dodiliti mu mjesto u kraljevstvu Božjem.
 

Zato gledeć nove strukture u Crikvi, ne tribamo se bojati niskih brojev. Ki ostanu stalni u vjeri, pojt ćedu i po novi puti u susret s Gospodinom Jezušem i ga najti. A ki ga išću iskrenim i predanim srcem, očitovat će im se - bilo na kolodvoru, u kafiću, pri pohodu u staračkom domu ... onde, kade nosimo odgovornost jedni za druge i učinimo sve, ča je potribno pojedinomu človiku, ki je ravno u ovom hipcu prosio za milostinju.

Neki francuski svećenik piše u dnevniku: “Grupa Marokancev na bigu, muži, žene i dica, svi muslimani, posjedu pri oštroj zimi u Parizu neku malu crikvu ter odmah prostru na tla svoje spavaće vriće. Činilo mi se je”, tako farnik, ki je ljude prez prava hotio braniti od policije, “da je konačno ulazio sam Bog u ovu praznu crikvu!”
 

U prošnja naroda doživljavamo, da Bog polaže iskrice u naše srce, da važgu oganj ljubavi, ar mnogo dobroga leži u našoj odgovornosti. Tako sijimo dalje. Ki štrapacira Božje ime samo na usti, ne nosi ga u srcu. Zato: Blagoslovi, Bože, naše ruke za čine, ki idu k srcu i postanu na blagoslov mnogim! Ne prebirajmo, nego spunjujmo naše dužnosti, djelajmo savjesno i rado, kot da bi to činili sve za Gospodina Jezuša. Ne nabrajajmo i postavljajmo za sve računa, ča smo poduzeli i učinili, nego neka nas motivira Jezuševa rič: “Kad sve spunite, ča vam je zapovidano, recite: ‘Sluge nevaljani smo: Učinili smo, ča smo bili dužni učiniti!’” S narodnom izrekom uskliknimo samo: “Od srca rado!”