Svaka molitva je razgovor s Bogom. Za crikvene oce je ona uzdizanje duše k Bogu, sveta Terezija Avilska ju drži za razgovor s najboljim prijateljem. Nije važno koliko, nego kako molimo, vrstu osobne molitve neka bira svaki pojedini za sebe. Jezuš, ki je naš najbolji učitelj molitve, ne kritizira nijednoga molitelja. Njemu je važno, da se kot On, neprestano postavimo u vez s nebeskim Ocem i rado prebivamo dnevno u Božjoj blizini.
 

Za obadva molitelje u evandjelju 30. nedilje kroz ljeto/C je jednako mjesto molenja i nakana srca, ali različit je način sastanka s Bogom. Farizej, ki se zaufano drži za pravičnoga kruži okolo sebe i hvali Bogu, da nije kot su drugi ljudi. On odsudjuje u molitvi još i onoga, ki se s njim u istu dob moli Bogu, carinara. Njegova namjera u molitvi je gizdavo nabrajanje vjerskih praktikov ter privlačenje Božje pažljivosti na njegove čine. On si doslobadja sudjenje i kritiku, ostao je naredno stati kod naučenih formulov i brbljanja, prez premišljenosti i bitnoga molitve. Njegov način molenja je ponižavanje drugih i uzvišavanje samoga sebe, ča se Bogu nikako ne dopadje.
 

Suprotivno carinar. Prisiljen je kroz njegove životne okolnosti na zle čine. On se predomisli, pokaje se, kritizira samoga sebe ter se ne sramuje valovati pred Bogom svoja grišna nagnenja i krivice. Vjerodostojno ide u sebe, zaufano u Božju milosrdnost. Ča on čini, najbolje izrazu riči jedne naše božićne jačke: „Hodmo i mi sad’ preda Njega, Boga zvišavat predragoga. Bijmo si srce sad’ skrušeno, naše grihote uplačimo. Recimo: Miluj nas, Jezuše, ki si otkupio grišne duše!“
 

U osobi farizeja i carinara, pod obliki svitlosti i škurine, dana i noći doživljavamo moleću Crikvu. Ona je grišna ali i sveta. Prilično dugo se je klanjala svojoj pravičnosti i zakrivala i pokrivala svoje teške va nebo kričeće grihe, znajuć za sve nepotpunosti ali i odvisnosti od Božjega smilovanja. Rane svita moru biti nek onda izliječene, kada pokažemo na nje kot i na vlašće rane griha. Zato ne sudimo i išćimo trešćicu u oku bližnjega, da ne previdimo svoje žrti. Zadaća Crikve je glasenje milosrdnosti, pokazivanja na pute hrabrosti, prositi za oprošćenje. Prez spoznanja krivice i pokajanja nemore biti za strašne čine, ke je Crikva počinila u toku povijesti u ime živoga Boga, oprošćenja.

Sveti Oci, papa Ivan Pavao II. i papa Franjo, su nam najlipši pretkipi za hrabrost spoznanja krivice, pokajanja ter prošnje za oprošćenje gledeć na zagrišenja protiv dice i odraslih. Zato se lakomišljeno ne zdižimo protiv zločiniteljev mnoge vrsti današnjega svita, nego upotribimo spasonosna sredstva po riči i duhu današnjega evandjelja: Bijmo si po vlašći prsi: Svećeniki i narod, onda nećemo naraniti sebe i drugoga.