Svi sveti su živa opomena na žitak po evandjelju. Na prvi dan u novembru glasi Crikva osmera blaženstva i poziva: na ohrabrenje na naše posvećenje, na oživotvorenje Jezuševoga životnoga programa (Prodike na Brigu i blaženstav) i na veselje nad Crikvom neba - općinstvo svetih. Na ov svetak slavimo Trojednoga Boga u svi Njegovi svetica i sveci prvašnje i sadašnje dobe.
 

U žitku tribamo putokaze, da srićno prispimo na cilj. Ovi putokazi su ljudi, ki su redili svoje čine po riči Božjoj i peldi Jezuševoj: sveci i svetice Božje. Svetak Svih svetih je dar Crikve svim, ki zaufano primaju opomenu pogleda na stvarnost, zač nas je Bog stvorio i ča nas po zemaljskom životu čeka: radost, slava, blaženstvo i beskrajna srića u vječnosti. Ova stvarnost daje našemu izazivanja punomu životu novu dimenziju: Mi nikada nismo sami. U vjeri smo dio duhovnoga društva, u kom vlada diboka solidarnost - dobrostanje svakoga pojedinoga dojde svim na dobro, a i skupna srića zrači na pojedinoga. Ovo smimo u nekoj mjeri doživiti u obitelji, prijateljstvu, a osebujno u zajedničtvu Crikve. Po zemaljskom žitku postignut ćemo kot putujuća Crikva, po trpećoj Crikvi, vječno prebivališće na nebesi u zajedničtvu svih svetih.
 

Svetak Svih svetih nam predočuje naš konačni cilj, savršenost človika u Jezuševom goristanju na koncu vrimen. Zato novembar počinje u liturgiji sa svetkom Svih svetih, svetkom života i svih živih, ki su jur pred nami stupili pred lice Trojednoga Boga. Zato na ov dan Crikva svečuje i one, ki nisu popisani u knjiga svecev: naši roditelji, staristarji, braća, rodbina, prijatelji, poznanci i t. d.
 

Naše pozvanje je svetost. “Budite savršeni, kot je savršen i vaš Otac, ki je na nebesi” - uči Jezuš u Prodiki na Brigu, a sv. Pavao piše: “Ovo je volja Božja, posvećenje Vaše“ (1 Tim 4,3). Nijedan od nas neće spuniti svojega poslanstva, ako se ne trsi za svetošćom - pritom daju moć sakramenti. Ali k svetosti uču i sveci i svetice sa svojim peldodavnim životom, borbami, trsenji i neopisivom strpljenošćom, dibokom vjerom i čvrstim zaufanjem u Boga i Kraljicu Svih svetih, Bl. D. Mariju.
 

Sveta Majka Tereza se je ovako izrazila, kada je bila pitana za nebom, za konačnim ciljem: „Ne bojim se smrti. Puna hlepnje čekam na hipac smrti. Onde zgora sastat ću se s Jezušem i sa svimi ljudi, kim sam u ovom žitku pokušavala darovati ljubav. Sastat ću onu dicu, za ku sam se skrbila i pokušavala, da im spasim život, ka su me, držeći je umirajuće u svojem naručju, nazivala majkom. Čvrsto se ufam, da ću se sastati sa svimi siromahi, ki su po zadnji put zdahnuli u onom stanu, koga sam u Kalkuti za nje preskrbila ili zgradila. Kratko, najt ću se s onimi ljudi, ponovno ću se sastati s mnogimi, ki su mi na zemlji ležali na srcu i mi dragi bili. Konačno će to biti moja najveća srića, izvanredan sastanak s njimi pred licem Svevišnjega!“

Evandjelje 32. nedilje kroz ljeto/C uči, da naš Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Temelj svecev je svidočanstvo za Jezuševo goristanje, ko saduceji nisu priznavali, s kim je Jezuš preobladao smrt i nam omogućio vječni život. Na cilju kod Boga već neće biti udavanja i ženidbe, neće biti ni jauka ni boli, nego mir i jednakost dice Božje s andjeli nebeskimi.

U ovi dani se spominjamo naših pokojnih i ćutimo, da smo mi svako ljeto bliže k grobu, ali u vjeri i bliže k Bogu. Poišćimo rado groblje naših ljubljenih, ki su nam predali svidočanstvo za goristanje tijela i život vječni. Dragocjenija od svih vanjskih znakov ljubavi je naša molitva i ostvarena rič iz 2. Knjige Makabejcev: Sveta je i spasonosna misao moliti za mrtve i prikazivati mašne aldove za nje, da im se oprostu grihi i da prispu iz čistilišća u raj nebeski. Proklamacija ljubavi neka nas povezuje s njimi prik groba, dok se ne sastanemo s njimi u vječnosti. A sv. Jeronim batri: “Ne žalujmo, da smo je zgubili, nego zahvalni budimo, da smo je imali i da je još uvijek imamo. Ar pri Bogu je sve živo, sve ča se k Njemu vrati, sliši velikoj obitelji, k općinstvu svetih. Zato se veselimo žitku, koga su počeli, a ne turobimo se za zemaljskim, koga su završili”.